Zapisi sa vode

          «O vremena, o običaji» – rekoše nekada davno stari rimljani i ne sluteći koliko će ova maksima biti aktuelna i danas, na početku trećeg milenijuma.

          Kada je negdje tamo 1996. godine na stranicama našeg magazina Toma Popović otpočeo sa serijalom tekstova o modernom šaranskom ribolovu i odmah proklamovao princip «Uhvati i pusti», reakcije domaćih ribolovaca su se kretale u uskom dijapazonu, između blage ravnodušnosti i pravih napada «pravednog» gnjeva u stilu, «Lako je njemu hvatat` i puštat` tamo u Njemačkoj, gdje zarađuju par hiljada maraka mjesečno. Ajd` da ga ovde na delu vidimo».

Često me, ovdje u Vojvodini, pitaju ljudi: Pa dobro Ranko, šta si ti zapravo? Varaličar, plovkaroš, mušičar ili nešto deseto. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da u ovom pitanju nema nikakve provokacije, već da to proizilazi iz specifičnog duha podneblja. Većina ribolovaca iz ravnice, bez obzira na ribolovni staž, opredjeljuje se za jedan, eventualno dva tipa ribolova, i toj navici ostaju vjerni do kraja života. Upoznao sam ljude, inače sjajne ribolovce, koji, ne samo da su se opredijelili za jedan tip ribolova, već love samo jednu vrstu ribe. Naprimjer, čovjek varaličari isključivo smuđa, ili samo štuku. Šarandžije su tek posebna priča, jer njih bukvalno ništa drugo ne zanima.